Upoznavanje dvije mačke u stanu

Zajednički život domaćih mačaka i ljudi počeo je prije otprilike 10.000 godina kao obostrano korisan odnos: mačke su kontrolirale glodare pored njiva i skladišta žita. Za razliku od većine drugih pripitomljenih životinja, pripitomljavanje mačke nije zahtijevalo velike genetske promjene — njeno urođeno ponašanje i lovački instinkti ostali su skoro netaknuti. Savremena domaća mačka u velikoj mjeri zadržava navike svog divljeg pretka, afričke divlje mačke, koja se razvila kao usamljeni lovac koji brani svoju teritoriju i izbjegava direktne borbe da se ne bi povrijedio.

U današnjem gradskom okruženju ogromna većina mačaka živi u zatvorenom prostoru stana. Za životinje to stvara ozbiljan sukob sa njihovom prirodom: ograničen prostor im oduzima prirodne načine da kontroliraju teritoriju i drže odstojanje od stranaca.

U praksi veterinara specijaliziranih za ponašanje životinja, otprilike četvrtina svih slučajeva odnosi se na sukobe mačaka koje žive u istom domu. Ključno je istaći da je u većini slučajeva uzrok dugotrajnog sukoba pogrešno uvođenje nove mačke na teritoriju gdje već živi mačka.

Razumijevanje toga kako mačke razmišljaju, kako njihov organizam reaguje na stres i kako grade međusobne odnose presudno je za uspješno upoznavanje. Greške u ranim fazama dovode do trajnih problema u ponašanju (agresija, mokrenje van toaleta) i ozbiljnih tjelesnih bolesti koje nastaju zbog stalne nervne napetosti.

Suprotno popularnom mitu da mačke uvijek šetaju same, one zapravo imaju veliku fleksibilnost u načinu druženja. Mačke zaista mogu da prežive same kad je hrane malo, ali kad ima dovoljno resursa, sposobne su da formiraju složene društvene grupe — kolonije.

Jezgro takve mačje grupe uvijek se zasniva na majčinskom srodstvu: srž kolonije čine majke, ćerke i sestre. Udružuju se da podižu mačiće, brane teritoriju i kontroliraju izvore hrane. Ženke u grupi odlično sarađuju: umivaju, čuvaju, pa čak i doje mačiće jedna druge. Zahvaljujući tome mačići se brže razvijaju i osamostaljuju se u proseku 10 dana ranije od mačića koje podižu majke same.

Unutar svoje grupe mačke biraju svoje „najbolje prijatelje“: spavaju priljubljene jedna uz drugu i redovno razmjenjuju prijateljske pozdrave. Ipak, mačje društvo nije jednoliko: neke životinje mogu da se izbjegavaju, stvarajući složenu mrežu simpatija i antipatija. U grupama nesteriliziranih životinja mužjaci se češće izbjegavaju zbog nadmetanja, ali poslije sterilizacije pol više ne igra veliku ulogu u izboru prijatelja. Za dobre odnose najviše su važni krvno srodstvo i to da li su mačke odrastale zajedno od malih nogu.

Odbrana doma od uljeza osnovni je instinkt. Pojava nepoznate životinje u stanu uvijek izaziva anksioznost, a često i agresiju kod mačke koja već živi tu, jer mačke „svoje“ od „tuđih“ razlikuju prije svega po mirisu.

Mačke koje mirno žive zajedno stalno se trljaju jedna o drugu bokovima, glavom i repom. Tokom ovog prijatnog rituala aktivno razmjenjuju feromone i izlučevine žlijezda na licu i između jastučića šapa. Zajedno sa stalnim međusobnim njuškanjem, to stvara jedinstveni „zajednički miris grupe“, koji im služi kao glavni signal sigurnosti.

Kad u kuću dođe nova mačka potpuno stranog mirisa, mačka koja već živi tu to doživljava kao upad i direktnu pretnju svom domu. Čak i ako se vaša mačka upravo vratila sa kratke posjete veterinaru mirisom na lijekove, druge mačke u kući možda je neće prepoznati i napašće je.

Način na koji mačke ispoljavaju agresiju u velikoj mjeri zavisi od broja životinja u kući. Ako mačka živi sama, vjerovatnije je da će ujedati ili grebati vlasnike — pošto su ljudi njen jedini izvor kontakta i igre, razigrana agresija ili agresija iz straha usmjerava se na ljude.

Ako u kući živi više mačaka, nivo skrivene napetosti obično je viši, a agresija se usmjerava na druge mačke: spuštene uši, frktanje, glasno zavijanje, blokiranje prolaza i pokušaji da se izbjegne pogled jedna druge. Što je više mačaka, veće je nadmetanje za hranu, toalete i pažnju, što od vlasnika zahtijeva da veoma promišljeno rasporedi prostor stana.

Kriterijumi za izbor druge mačke: kako smanjiti rizik od sukoba. Uspješno upoznavanje počinje i prije nego što donesete novog ljubimca kući. Veterinari snažno savjetuju da ne uzimate novog ljubimca ako je vaša prva mačka već stara ili pati od hronične bolesti — stres zbog pojave bučnog novog suparnika može ozbiljno da joj pogorša zdravlje.

Pri izboru novog druga uzmite u obzir: uzrast i temperament (odrasla mačka se bolje slaže sa životinjom sličnog temperamenta; mačići se lakše prilagođavaju u uzrastu od 2-9 sedmica); srodstvo i uzimanje u paru (brat i sestra ili već povezan par iz prihvatilišta naglo smanjuju rizik od sukoba — već imaju zajednički miris i vezu); probni period (privremeno udomljenje) — mnoga prihvatilišta nude privremeni smještaj da biste procijenili kompatibilnost prije konačne odluke.

Neuspjelo upoznavanje i skriveni rat za teritoriju teško pogađaju organizam obje životinje. Skriveno nadmetanje izaziva stanje hroničnog stresa koje narušava zdravlje.

Kad mačka osjeti pretnju, njen mozak šalje signal sistemima koji kontroliraju stres (hipotalamus, hipofiza i nadbubrežne žlijezde) i aktivira simpatički nervni sistem. Normalno, pri iznenadnom strahu nadbubrežne žlijezde luče hormon kortizol, dajući organizmu nalet energije za instinkt „bori se ili bježi“.

Ali ako je mačka zarobljena u stanu sa neprijateljskim cimerom, ne može da pobjegne. Nemogućnost da izbjegne pretnju pretvara običan strah u toksičan, beskrajan stres. Nervni sistem ostaje stalno preopterećen, a nadbubrežne žlijezde se iscrpljuju i prestaju normalno da reaguju. Istraživanja mozga mačaka pod hroničnim stresom pokazuju velike promjene u stvaranju kateholamina, koji su odgovorni za anksioznost.

Analiza dlake kod mačaka (koja omogućava praćenje nivoa kortizola tokom dužeg perioda) pokazuje da životinje koje nikad ne izlaze iz stana već imaju viši osnovni nivo stresa od mačaka koje izlaze napolje. Zatvoren prostor sam po sebi drži mačku u napetosti, a dodavanje suparnika u takvo okruženje često postaje kap koja preliva čašu i dovodi do bolesti i lošeg ponašanja.

Idiopatski cistitis mačaka (FIC) izazvan nervnom napetošću. Klasična posljedica stalnog stresa zbog sporova oko teritorije je upala mokraćne bešike — složeno stanje izazvano poremećajem rada centralnog nervnog sistema. Stalno lučenje hormona stresa čini zidove bešike previše propusnim, pa nagrizajuće materije iz mokraće prodiru dublje u tkivo i nadražuju receptore bola. Zbog toga mačka često trči u toalet, osjeća znatan bol, a u mokraći se može pojaviti krv.

Najvažnije od svega: kad mačka počne da mokri na krevet ili tepihe vlasnika, to je direktna posljedica bola i anksioznosti — pokušava da ostavi svoj miris na najsigurnijem mogućem mjestu, mjestu koje miriše na voljenog vlasnika. To ni na koji način nije „osveta“ novoj mački. Kod većine životinja simptomi cistitisa nestaju sami čim se mačke pomire ili se ukloni izvor straha.

Mnogi vlasnici misle: „Ako se mačke ne biju do krvi i ne leti dlaka, sigurno su postale prijateljice.“ U stvarnosti mačke radije rješavaju sporove tako što se jednostavno izbjegavaju. Izostanak tuča često prikriva duboko neprijateljstvo koje se ispoljava kroz pasivnu agresiju i kontrolu resursa.

Kontrola resursa postoji kad jedna mačka sistematski sprječava drugu da dođe do stvari koje su joj neophodne: visoka mjesta (police, penjalice) — za njih se mačke nadmeću žešće nego za hranu; toaleti — korišćenje toaleta je trenutak najveće ranjivosti, i ako jedna mačka vreba drugu kod toaleta, to je jedan od najsnažnijih oblika psihičkog pritiska; uski prolazi — vrata, hodnici, odmorišta pred stepenicama; društveni resursi — pažnja čovjeka, pravo da sjedi u krilu ili spava u krevetu.

Ako na vrijeme primijetite znake upozorenja, možete zaustaviti sukob prije nego što izađu kandže. Tipičan scenario: jedna mačka počne da mokri van toaleta iako je potpuno zdrava — dok druga mačka stalno leži u hodniku i preseca put do toaleta. Pomaže da za uplašenu životinju napravite posebnu „sigurnu sobu“.

Lestvica znakova (od manje ka više zabrinjavajućim): „Tvrd pogled“ — ukočen pogled bez treptanja odozgo na protivnika, tih oblik pasivne agresije i rani znak stresa. Blokiranje putanja — namjerno ležanje u uskim prolazima; mačka se pravi da spava, ali nervozno trzanje repa i uši koje se okreću kao radar odaju da kontrolira teritoriju — znak visoke skrivene napetosti. Presretanje i nadvijanje — agresor brzo pojede svoju hranu, a zatim sjedne tik uz činiju žrtve, tjerajući je da ode gladna, ili stalno stiže prije žrtve do vlasnika — aktivna kontrola resursa. Skamenjivanje — uplašena mačka se ukoči usred koraka kad vidi agresora, priljubi se uz pod i pokušava da ode drugim putem — hronični strah. Podjela vremena — mačke spavaju na istim mjestima i koriste iste putanje, ali strogo u različito doba dana, da se nikad ne sretnu — skriveno izbjegavanje. Otvorene pretnje — frktanje, glasno grleno zavijanje, režanje, spuštene uši, ogromne zenice, nakostrešena dlaka — kritična agresija, spremnost na borbu.

Prije nego što životinje suočite licem u lice, morate pravilno pripremiti stan. Međunarodne veterinarske organizacije osmislile su „Pet stubova zdravog mačjeg okruženja“ — samo njihovo poštovanje znatno smanjuje stres.

1. Sigurno skrovište za svaku mačku. Svakoj mački treba mjesto gdje može da se sakrije od opasnosti i smiri. Idealno skrovište je uzdignuto, omogućava mački da se ispruži cijelom dužinom i ima dva izlaza (da je niko ne bi saterao u ćošak).

2. Razdvajanje osnovnih resursa. Glavna greška je poređati sve činije i toalete u jednoj sobi. Pravilo „broj mačaka + 1“ treba da važi za toalete, činije i grebalice: za dvije mačke potrebna su tri toaleta, raspoređena u različitim sobama, da jedna dominantna mačka ne bi mogla da ih kontrolira sve odjednom.

3. Prilika za lov i igru. Igra sa štapovima i zagonetkama sa hranom pomaže mačkama da potroše nagomilanu energiju i oslobode se nervne napetosti. Zajednička igra također mnogo pomaže u procesu upoznavanja.

4. Pozitivna interakcija sa ljudima. Mačka uvijek treba da bude ta koja započinje kontakt. Nikad ne zadržavajte mačku na silu, a naročito je ne hvatajte za kožu na vratu. Ako se životinja opire ili je napeta, ostavite je na miru i ne podižite je.

5. Poštovanje mirisa. Izbjegavajte hemijska sredstva jakog mirisa i izujte uličnu obuću. Obezbijedite mačkama udobne grebalice da ostavljaju svoje mirisne tragove — to im daje osjećaj sigurnosti da teritorija pripada njima.

Stari pristup „samo ubacite pridošlicu u sobu i neka se dogovore ko je gazda“ potpuno je pogrešan i opasan: izaziva ogroman nalet hormona stresa i često dovodi do toga da se mačke godinama plaše jedna druge. Savremeni pristup podrazumijeva postepeno upoznavanje korak po korak. Tempo procesa uvijek određuje mačka koja se više plaši.

Korak 1: Izolacija u „bazi“. Za novu mačku se priprema posebna, zatvorena soba sa sopstvenim toaletima, činijama, vodom i grebalicom. Vrata ostaju čvrsto zatvorena i mačke ne treba da se vide. Pridošlica smanjuje nivo stresa poslije preseljenja i ostavlja svoj miris osjećajući se sigurno, a mačka koja već živi u kući shvata da je u kući neko stran, ali da je njena glavna teritorija i dalje sigurna.

Korak 2: Razmjena mirisa. Vlasnik uzme čistu tkaninu i njome nježno pomiluje obraze i bradu prve mačke (tamo se luče umirujući feromoni), a zatim donese tu tkaninu u sobu pridošlice. Ako mačka mirno onjuši nepoznat miris, odmah dobija omiljenu poslasticu — isto se zatim radi i u suprotnom smjeru. Tako se stvaraju prijatne asocijacije: čudan, nepoznat miris povezuje se sa ukusnom hranom i prestaje da plaši.

Korak 3: Razmjena teritorija. Kad obje mačke mirno reaguju na tkanine sa mirisom, privremeno se zamjene — pridošlica se pušta da istraži cijeli stan, a mačka koja već živi u kući za to vrijeme se zatvara u sobu pridošlice. Ovo je ključna faza za stvaranje zajedničkog, pomiješanog „mirisa grupe“ koji će donijeti mir.

Korak 4: Kontroliran vizuelni kontakt. Između životinja se postavi providna pregrada (visoka zaštitna vrata za bebe, mreža ili vrata odškrinuta pomoću čvrstog graničnika) i objema mačkama se daje hrana sa obje strane pregrade, uz postepeno približavanje činija pregradi. Ako se makar jedna mačka napne, prestane da jede ili joj se rašire zenice, činije se odmah odmaknu.

Korak 5: Susret pod nadzorom bez pregrade. Ako mačke mirno jedu i igraju se kroz mrežu, pregrada se može ukloniti na veoma kratko vrijeme (5-15 minuta), uz mnogo igračaka okolo. Glavni zadatak vlasnika je da mačke ponovo razdvoji u različite sobe prije nego što stignu da zafrkću ili se pobiju. Trajanje susreta se postepeno produžava dok se životinje potpuno ne naviknu jedna na drugu.

Ako nešto krene naopako i mačke pokažu agresiju, morate djelovati odlučno:

1. Sigurno zaustavite sukob. Nikad ne pokušavajte da razdvojite mačke koje se biju golim rukama — u stanju punog uzbuđenja mogu vas gadno ujesti. Gurnite komad kartona između njih ili prebacite preko njih debelo ćebe da više ne bi vidjeli jedna drugu.

2. Izolirajte. Odmah razdvojite mačke koje su se pobile u različite sobe i zatvorite vrata, da se smire i da im se nervni sistem vrati u normalu.

3. Riješite problem. Analizirajte zašto je došlo do sloma: možda ste išli prebrzo, nema dovoljno toaleta ili mačke nemaju gdje da skoče da izbjegnu sukob.

Upotreba feromona i sredstava za smirenje. Ako je napetost između životinja veoma velika, vrijedi koristiti posebna sredstva koja utiču na to kako mačke doživljavaju miris ili lijekove.

U prodaji postoje dvije glavne vrste mačjih feromonskih proizvoda.

Prva vrsta pomaže mačkama da se osjećaju sigurnije na svojoj teritoriji (analog feromona lica). Dobro djeluje ako je mačka zbog stresa počela da mokraćom obilježava uglove, ali loše djeluje za mirenje dvije mačke.

Za rješavanje sukoba mačaka koje žive zajedno koristi se analog Cat Appeasing Pheromone — u prirodi ga stvara mačka-majka dok doji mačiće, da bi se osjećali sigurno i da se ne bi međusobno svađali. Klinička ispitivanja sa posebnim difuzerima za utičnicu pokazala su odlične rezultate: za mjesec i po dana korišćenja učestalost i jačina sukoba znatno su opali; stalno bježanje od cimerke smanjilo se skoro upola; efekat se ne javlja odmah, već oko 2.-3. sedmice korišćenja. Čak i poslije isključivanja difuzera nakon mjesec dana korišćenja, mačke su nastavile mirno da žive — feromon im je pomogao da izgrade nove, dobre odnose koji su se održali i bez proizvoda.

Dugogodišnje iskustvo veterinara specijaliziranih za ponašanje dovelo je do spiska glavnih grešaka koje najčešće upropaste upoznavanje:

1. „Neka se same snađu.“ Mačke ne žive po strogoj hijerarhiji čopora kao psi. Prisilno suočavanje licem u lice tjera ih u krutu odbranu, a ne da „utvrde ko je gazda“.

2. Kažnjavanje frktanja. Nikad ne vičite na mačku, ne udirajte je i ne prskajte vodom zato što je zafrktala na pridošlicu. Frktanje je normalan signal koji znači „odmakni se, plašim se“. Ako mačku kaznite za ovo upozorenje, naučiće da napada nečujno i bez upozorenja, a strah od kazne povezaće se sa prisustvom druge mačke.

3. Hranjenje iz dvije činije postavljene jedna tik uz drugu. Ako stavite činije jednu pored druge, mačke će zbog hrane trpjeti prisustvo jedna druge, ali će iznutra proživljavati ogroman stres i napetost.

4. Zanemarivanje bolesti. Ako vaša odrasla mačka, do tada druželjubiva, iznenada postane agresivna prema drugima, obavezno neka joj veterinar provjeri zdravlje. Skriveni bol u zglobovima, slabljenje vida ili problemi sa štitnom žlijezdom mogu životinju učiniti veoma razdražljivom — mačka svoj tjelesni bol iskaljuje na onima oko sebe i brani se agresijom.