Vakcinacija

Vakcina je veterinarski preparat koji uči imuni sistem da prepozna i uništi viruse ili bakterije, a da životinja ne preleži pravu bolest. Postoji nekoliko vrsta vakcina (žive, inaktivirane, rekombinantne i druge).

Važno je razumjeti: vakcina ne liječi bolest. Ona unaprijed priprema organizam za susret sa infekcijom.

Pošto se vakcina da, slijedi nekoliko faza.

1. Imuni sistem se susreće sa uzročnikom. Organizam prepoznaje da se pojavio „strani“ agens. Iako pravi virus ne izaziva bolest (ili ga možda uopće nema), imuni sistem reaguje kao da se dogodila prava infekcija.

2. Počinje stvaranje antitijela. Organizam stvara posebne proteine — antitijela. Upravo ona mogu brzo da prepoznaju pravi virus i da ga neutraliziraju.

3. Stvaraju se memorijske ćelije. Ovo je najvažnija faza. Imuni sistem pamti: kako virus izgleda; kako da ga brzo uništi; koja antitijela su potrebna baš protiv njega. Ovo pamćenje može trajati nekoliko godina, a ponekad skoro cijeli život, u zavisnosti od bolesti.

4. Kad dođe do prave infekcije, imuni sistem skoro trenutno prepoznaje virus, antitijela se stvaraju veoma brzo i virus ne stigne da se mnogo razmnoži. Zbog toga su moguća tri ishoda: mačka se uopće ne razboli; bolest prođe veoma blago; rizik od smrti pada desetinama puta.

Mnoge virusne bolesti mačaka praktično se ne mogu izliječiti. Na primjer: panleukopenija; besnilo; neki oblici virusne leukemije.

Veterinar može da liječi samo posljedice: dehidraciju; upala; sekundarne infekcije; grčeve; probleme sa disanjem.

Organizam sam mora da pobijedi virus. Ako imuni sistem nije unaprijed obučen, šanse su znatno manje.

Stvaranje potpunog imunog odgovora zahtijeva vrijeme. Organizmu je obično potrebno 2 do 4 sedmice poslije vakcinacije da stvori dovoljno antitijela i memorijskih ćelija. U tom periodu životinja je i dalje ranjiva.

Obično: prva antitijela se pojavljuju poslije 5-7 dana; čvrsta zaštita se stvara poslije 2-4 sedmice.

Sve vakcine za mačke uslovno se dijele u dvije velike grupe.

Osnovne vakcine preporučuju se svim mačkama, bez obzira na uzrast, rasu ili način života — čak i ako životinja nikad ne izlazi napolje. Razlog je jednostavan: uzročnici mogu ući u kuću na obući, odjeći, rukama ili predmetima.

1. Panleukopenija (Feline Panleukopenia Virus, FPV). Najopasnija virusna bolest mačaka. Poznata i kao mačja kuga ili zarazni enteritis. Napada crijeva, koštanu srž i imuni sistem. Smrtnost kod mačića može dostići 90%. Virus je veoma otporan i u spoljnoj sredini može da preživi duže od godinu dana.

2. Mačji herpesvirus (FHV-1). Izaziva virusni rinotraheitis. Glavni simptomi: curenje iz nosa, čirevi na očima, konjunktivitis, kijanje, kašalj, otežano disanje. Poslije ozdravljenja virus ostaje u organizmu doživotno, a bolest može da se vrati u periodima stresa.

3. Kalicivirus (FCV). Veoma rasprostranjen virus. Izaziva čireve u ustima, upala jezika, visoku temperaturu, curenje iz nosa, šepanje, a ponekad i tešku upalu pluća. Postoji mnogo sojeva virusa, pa vakcinirana mačka ponekad ipak može da se razboli, ali mnogo blaže.

4. Besnilo. Skoro uvijek smrtonosno kad se pojave simptomi i opasno ne samo za životinje, već i za ljude. U mnogim zemljama vakcina je zakonski obavezna, naročito ako mačka putuje, izlazi napolje, učestvuje na izložbama ili prelazi granice.

Ove vakcine se daju samo kad postoje faktori rizika.

1) Mačja leukemija (Felv). Veoma ozbiljna virusna bolest. Napada imuni sistem, koštanu srž i krv. Povećava rizik od tumora, teških infekcija i anemije. Vakcina se preporučuje mačićima, mačkama koje izlaze napolje i životinjama koje dolaze u kontakt sa drugim mačkama.

2) Hlamidioza (Chlamydia felis). Bakterijska infekcija koja izaziva težak konjunktivitis, iscedak iz očiju i upala disajnih puteva. Obično se daje u odgajivačnicama, prihvatilištima i domovima sa mnogo mačaka.

3) Bordetella bronchiseptica. Izaziva infekcije gornjih disajnih puteva, češće u prihvatilištima, hotelima za životinje i odgajivačnicama. Većini mačaka koje žive u kući ova vakcina nije potrebna.

4) FIV (virus mačje imunodeficijencije). U nekim zemljama vakcina postoji, ali se koristi ograničeno, ne pruža potpunu zaštitu i može otežati dijagnostiku bolesti.

5) FIP (mačji infektivni peritonitis). Postoji intranazalna vakcina protiv mačjeg koronavirusa, ali se njena efikasnost smatra nedovoljno dokazanom.

Za mačku koja živi isključivo u stanu obično se preporučuju: panleukopenija, herpesvirus, kalicivirus. Besnilo — u zavisnosti od zakonskih zahtijeva, putovanja i preporuka vašeg veterinara. Felv obično nije potrebna ako mačka nema kontakt sa drugim životinjama.

To je povezano sa majčinim antitijelima. U prvim sedmicama života mače dobija zaštitu preko majčinog mlijeka. Ta antitijela štite mače, ali i ometaju djelovanje vakcine.

Ako se vakcinira prerano, majčina antitijela će uništiti vakcinu. Ako se vakcinira prekasno, majčina zaštita će već nestati, a sopstveni imunitet mačeta još neće biti stvoren.

Zato se vakcinacija daje u seriji: 8 sedmica; 12 sedmica; ponekad 16 sedmica. To praktično garantuje trenutak u kom vakcina može da „nauči“ imuni sistem.

Imuno pamćenje postepeno slabi. Nivo antitijela opada, a memorijske ćelije rade manje efikasno. Vremenom zaštita padne toliko da organizam ponovo postaje prijemčiv za infekciju. Zato većina vakcina zahtijeva ponovljene doze.

Da, nijedna vakcina ne daje garanciju od 100%. Ipak, vakcinirana mačka će bolest preležati mnogo lakše, bez ozbiljnih komplikacija i uz minimalan rizik po život. Cilj vakcinacije je da smanji težinu bolesti i spriječi smrtne ishode.

Savremeni preparati prolaze strogu kontrolu kvaliteta i veoma su prečišćeni. Neželjeni efekti su mogući (letargija, blago povišena temperatura), ali su rijetki i brzo prolaze.

Rizik od teških komplikacija poslije vakcinacije iznosi dijelić procenta. S druge strane, rizik od smrti od pojedinih infekcija dostiže: 50-90% kod panleukopenije; skoro 100% kod besnila kad se pojave simptomi. Upravo zato veterinarske organizacije širom svijeta smatraju vakcinaciju jednom od najefikasnijih mjera za zaštitu zdravlja mačaka.

Revakcinacija je ponovno davanje vakcine poslije primarne vakcinacije, radi održavanja imune zaštite.

Primarna vakcinacija mačeta: 8-9 sedmica — prva vakcina protiv panleukopenije, herpesvirusa i kalicivirusa; 12 sedmica — druga doza; 16 sedmica — može biti potrebna treća doza ako je vakcinacija počela rano; 12-16 sedmica — prva vakcina protiv besnila; 12 mjeseci poslije završetka primarnog kursa — prva revakcinacija.

Odrasle mačke: panleukopenija (FPV) — imunitet dugo traje, revakcinacija svake 3 godine; herpesvirus (FHV-1) i kalicivirus (FCV) — svake godine ako je rizik visok, svake 3 godine ako je nizak; besnilo — interval zavisi od vakcine i zakona zemlje (1 ili 3 godine); Felv — svake godine ako rizik od zaraze ostaje.

Mačići: najveći rizik od teških infekcija — vakcinacija je posebno važna.

Odrasle mačke (1-7 godina): uz blagovremenu vakcinaciju imunitet se obično dobro održava.

Starije mačke (preko 10-12 godina): uzrast sam po sebi nije razlog da se vakcinacija preskoči, ali se prije vakcine radi klinički pregled.

Veterinar može preporučiti individualan raspored ako mačka: slobodno izlazi napolje; živi u odgajivačnici ili prihvatilištu; često putuje; ima hronične bolesti; ima imunodeficijenciju; prima imunosupresivne lijekove; je skotna ili doji mačiće.

U većini slučajeva — da. Iako se neke vakcine daju samo jednom u tri godine, redovna revakcinacija ostaje važan dio prevencije. Zaštita s godinama ne postaje „trajna“, pa na svakom godišnjem pregledu veterinar procjenjuje zdravlje mačke i rizik od infekcije i određuje koje vakcine zaista treba obnoviti te godine.